Nepouzdanost sjećanja

Irski pisac John Banville (69) jedan je od najvažnijih živućih europskih književnika.
Nakon romana More (prev. Mia Pervan, Hrvatsko filološko društvo, Disput, 2006) i Knjiga dokaza (prev. Marko Maras, Novela Media, 2009) nedavno smo dobili hrvatski prijevod još jednog autorova sjajnog romana, naslovljena Svjetlost iz davnine (prev. Mia Pervan, Fraktura, 2014). Pričom o ljubavnoj vezi petnaestogodišnjeg dječaka Alexandera i od njega dvadeset godina starije žene, gđe Gray, inače majke dječakova školskog prijatelja, irski se stilistički virtuoz bavi brojnim temama, ali se ipak najviše fokusira na problematizaciju sjećanja te propitivanje pouzdanosti naše memorije i veze između procesa prisjećanja i književnoga stvaranja.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2014.

Roman odlikuje prilično složena struktura jer osim što donosi sjećanja ostarjeloga glumca na dane odrastanja obilježene ljubavnom vezom sa starijom ženom, autor prikazuje i protagonistovu aktualnu stvarnost i recentne događaje koji su katalizator tih reminiscencija. No, uz vrijeme odrastanja, njegova prisjećanja zahvaćaju i nešto bližu prošlost, onu otprije deset godina, kad je njegova kći počinila samoubojstvo, što je trajno promijenilo njegov i život njegove supruge.
Sva ta sjećanja potaknuta su ponudom da junak odigra jednu od glavnih uloga u filmu, nimalo slučajno naslovljenu Izmišljanje prošlosti. Osim što protagonist u toj filmskoj priči zasnovanoj na stvarnome životu jednoga čovjeka pronalazi jasne poveznice sa svojim životom, sam je naslov filma možda i odveć doslovan autorov signal o tematici koja ga zapravo najviše zanima – analiza mehanizma prisjećanja i zapitanost u kolikoj je mjeri sjećanje autentičan prikaz stvarnih proživljenih iskustava i događaja, a koliki je udio nesvjesne, fikcijske nadogradnje u svakom prisjećanju. Jer, kako junak veli, „i Gospa Memorija se gdjekad razigra“. No takvo sižejno oblikovanje autoru omogućava da prikazu doživljaja svijeta petnaestogodišnjaka i rekonstrukciji načina razmišljanja tog adolescenta kontrapunktira način na koji isti taj čovjek promišlja život i svijet pedesetak godina poslije, s polustoljetnom iskustvenom popudbinom.

John Banville iznimno je minuciozan i pedantan pripovjedač; tematizirajući ljubavnu vezu dječaka i 35-godišnje žene on dvoje ljudi stavlja u etički vrlo upitan odnos i zatim lucidno i detaljno analizira sve aspekte tog odnosa. Iako pripovijeda iz pozicije prvoga lica jednine muškarca koji se prisjeća vlastite nedopuštene erotske veze s prijateljevom majkom, Banville analizira i položaj te žene, stavlja se u njezinu kožu i nastoji dokučiti na koji je način ona doživljavala tu vezu te analizira sve opasnosti te veze za ženu, ali i porive, nagone i razloge koji su je nagnali da se u takvu vezu upusti.
Pritom se kao vrlo zanimljiva nadaje analiza nesvjesnog autodestruktivnog poriva te žene, njezine nesvjesne želje da bude raskrinkana, poriva za provokacijom i subverzivnim izazivanjem zgražanja koje bi se javilo među (malo)građanstvom njihova primorskog irskog mjestašca kad bi skandalozna veza bila razotkrivena. Naravno, sve to protagonist promišlja danas, iz pozicije iskusna šezdesetogodišnjaka, dok je tada, sredinom pedesetih prošloga stoljeća, hormonima vođenu adolescentu jedino važno bilo uživati u najskrovitijim tajnama puti prekrasne, zrele žene.

I junakova glumačka profesija izvor je lucidnih autorovih promišljanja kojima je virtuoznim stilom napisan. Pritom se kao vrlo zanimljivo izdvaja razmatranje identitetne raspolućenosti na koju je osuđen svaki glumac, zbog prisiljenosti na neprestane izmjene ulazaka u lik i izlazaka iz lika te vraćanja u svoj, naoko stvaran identitet. Jer, osim nesavršenosti i varljivosti sjećanja, fluidnost identiteta pokazuje se kao preostala najvažnija tematska okosnica ove izvrsne knjige. Na koncu se mnogokoji opisani događaj pokaže kao retrospektivna stvarnost upitne pouzdanosti, ili barem pogrešno protumačena zbilja, dok se malokoji lik ne ispostavi kompenzacijskom zamjenom za nekog drugog, svojevrsnom utjelovljenom utjehom za neki davnašnji gubitak – junakinjina mlada kolegica s filmskog seta prometne se u protagonistovu zamjensku kćer, a jedna od najdojmljivijih scena otkriva i pravu motivaciju junakove ljubavnice da se upusti u ljubavnu vezu s vršnjakom svoga sina – u njemu je zapravo vidjela zamjenu za svoje mrtvorođeno dijete (što knjigu garnira i dodatnim elementom provokativnosti), a ta je seksualna veza također bila strašću ispunjeno sredstvo borbe protiv vlastite prolaznosti, zbog svijesti o neizlječivoj bolesti koja ju je osudila na preranu, vrlo skoru smrt.

Posegnuvši za inverzijom fabularne situacije Nabokovljeva slavnoga remek-djela, John Banville odvažno se upušta u prustovsko nadahnuto traganje za izgubljenim vremenom jednoga djetinjstva. Osim što se stilistički naslanja na pismo dvojice književnih velikana, on roman premrežuje eksplicitnim i implicitnim analogijama s njihovim djelima i pritom stvara prekrasno napisanu, vrlo složenu, elegičnu romaneksnu opservaciju seksualne žudnje, ljubavi, nepouzdanosti sjećanja, prolaznosti, straha od smrti i identitetne fluidnosti. Implicirajući kako se kod svakog prisjećanja zapravo radi o fikcionalizaciji davnašnjih iskustava izvučenih iz riznice memorije, Banville stavlja i znak jednakosti između sjećanja i književnosti, kao što su to već prije učinili npr. Paul Auster u Otkrivanju samoće i Kazuo Ishiguro u romanu Bez utjehe.